Zagovaranje (engl. advocacy) se može definisati kao praktična upotreba znanja u svrhe socijalnih promena. Ove promene mogu biti usmerene ka državnim politikama, zakonima, procedurama ili ponekad prema nama samima.
Zagovaranje je, dakle, čin davanja podrške nekom pitanju i uveravanje onoga ko je nosilac moći da treba delovati i podržati pitanje koje se zagovara. Ova definicija govori u stvari o tome da je zagovaranje proces, a ne jednosmerna aktivnost. Po ovoj definiciji je jasno i da je zagovaranje svrsishodan proces usmeren ka postizanju specifičnih rezultata.
Zagovaranje predstavlja animiranje i mobilizaciju zajednice. Ono počinje od male grupe ljudi koji dele zabrinutosti oko određenog problema i spremni su posvetiti vreme, svoju stručnost i raspoložive resurse da bi došli do željene promene.
Zagovaranjem možemo pomoći svakoj organizaciji u postizanju njenih političkih ciljeva, kakvi god oni bili, uključujući:
• poboljšanje javnih usluga, kao što su prevoz, informisanje, itd,
• obrazovanje,
• pristupačnost,
• razvoj usluga baziranih na lokalnoj zajednici,
• javno zdravstvo,
• veću odgovornost izabranih predstavnika lokalnih i nacionalnih vlasti,
• decentralizaciju postupka državnog donošenja odluka i javnih usluga,
• nove zakone koji bolje štite građanska prava udruženja, uključujući pravno priznanje i drugih organizacija građanskog društva.
Zagovaranje često obuhvata i konkretno lobiranje kod donosioca odluka. Lobiranje je složen i osetljiv zadatak i mora mu se pristupiti veoma spremno.
Lobiranje je engleska riječ (engl. lobbying). U anglo-saksonskoj tradiciji ova reč znači predvorje Donjeg doma Parlamenta. U tom predvorju su oni koji su hteli da se neko pitanje reši u njihovu korist čekali parlamentarce/ke i uticali na njih (tj. lobirali).
Dakle, lobiranje je pojam koji uključuje aktivnosti uticaja na donosioce odluka, kako političkih, tako i svih za koje su zajednica ili pojedinci/ke zainteresovani. Lobiranje je ciljana aktivnost i uglavnom se sastoji od direktnog uticaja na donosioce i donositeljke odluka.
Lokalne politike su strateški dokumenti kojima zajednica određuje pravac i ciljeve svog rada u nekoj oblasti u određenom vremenskom periodu, npr. strategija razvojna lokane zajednice ili strategije socijalne/zdravstvene zaštite, očuvanja životne sredine, zapošljavanja, povratka mladih i sl. Na osnovu ovih dokumenata kreiraju se lokalni planovi akcija da bi se ciljana promena postigla.
Proces uključivanja pitanja invalidnosti u lokalnu politiku zahteva aktivno zagovaranje i lobiranje na svim nivoima u svim koracima.